Uspinjača: Najbrža veza između zagrebačke prošlosti i sadašnjosti

Dana 8. listopada 1890. službeno je puštena u pogon zagrebačka uspinjača. Time je Zagreb dobio jedno od najmodernijih prometnih rješenja svoga vremena, a građani novu vezu između Donjega i Gornjega grada.

A sve je započelo četiri godine ranije, kad je Herman Kellerman iz kompanije Siemens & Halske u pismu bečkoj centrali razmatrao mogućnosti elektrifikacije Zagreba, odnosno širenja na hrvatsko tržište. Bio je skeptičan oko gradnje električne centrale jer je na temelju niza razgovora procijenio da postoji interes – prije svega ugostitelja - za postavljanje tek 200-tinjak električnih rasvjetnih tijela, što nije bilo dovoljno za rentabilnost. No, mogućnost zarade vidio je u kombinaciji s gradnjom uspinjače u tadašnjoj Bregovitoj ulici:

'Na Gornjem se gradu nalaze sve škole, zemaljske i gradske institucije, kazalište itd., tako da je promet iz Donjeg na Gornji grad vrlo bitan, ali i jako otežan. Predložio bih korištenje električne rasvjetne stanice s uspinjačom, radi uspostave prometne veze s Gornjim gradom, i ako bi uspinjača ostvarivala zaradu, pokrio bi se gubitak na rasvjeti, te predlažem izradu plana poslovanja u tom smislu. Radi detaljnijeg pojašnjenja, dopustio bih si podrobniji opis prijedloga projekta. U tu svrhu obratio sam se plinari koja podržava navedeni pothvat', stoji u Kellermanovom pismu.  

 

U nastavku je razradio i predviđeni broj posjetitelja – 300 osoba po satu, te kabinu za 5-6 osoba, mogućnost kasnijeg puštanja u pogon druge uspinjače. Postrojenje je zamislio sa dvije mašine koje bi pokretala dva plinska motora i to tako da navečer obje mašine i oba motora budu u pogonu, a preko dana po jedna s jednim motorom. 

 

Ova ideja, koja je povezivala gradnju uspinjače s elektrifikacijom Zagreba, nikada nije realizirana, ali unatoč tome Kellermanovo pismo u Siemensu smatraju početkom rada u Hrvatskoj. No, time je  otvorena rasprava o modernom povezivanju Donjega i Gornjega grada.

 

Zagreb je munjaru dobio tek 1907., a uspinjaču 17 godina ranije. 

Krajem 19. stoljeća Zagreb se ubrzano širio prema jugu i pretvarao u modernu srednjoeuropsku metropolu i prolazio kroz razdoblje snažne urbanizacije. Donji grad razvijao se kao trgovačko, financijsko i administrativno središte, dok su na Gornjem gradu ostale brojne javne ustanove i povijesne institucije. Postalo je jasno da Gornji i Donji grad trebaju bržu i udobniju vezu.

 

Uspinjača je bila mnogo više od zanimljive tehničke novotarije. Rješavala je stvaran prometni problem grada koji je rastao.

Zato je osječki poduzetnik D. W. Klein 1888. Gradskom poglavarstvu podnio prijedlog za gradnju uspinjače na parni pogon po uzoru na slična prometna rješenja koja su već postojala u europskim gradovima. Gradske vlasti brzo su prihvatile ideju, izdana je građevinska dozvola, a već sljedeće godine počeli su radovi.

U početku su drveni vagoni bili podijeljeni na prvi i drugi razred, s različitim cijenama karata i razinom udobnosti. Pogonio ih je parni stroj, pa je uspinjača bila bučna i često zadimljena. Kvarovi nisu bili rijetkost, zbog čega su je Zagrepčani ponekad podrugljivo nazivali 'zapinjačom'.

 

Klein je dobio 40-godišnju koncesiju, a nakon toga uspinjača 1929. prelazi u sustav ZET-a. Električni pogon uveden je 1934. godine, a tijekom desetljeća provedeno je nekoliko obnova. Ipak, uspinjača je uspjela sačuvati gotovo izvorni izgled i osnovnu konstrukciju iz 19. stoljeća, zbog čega danas uživa status zaštićenoga kulturnog dobra.

Sa svojih 66 metara dužine zagrebačka je uspinjača jedna od najkraćih uspinjača na svijetu namijenjenih javnom prijevozu. Vožnja traje svega 64 sekunde, a tijekom nje svladava se visinska razlika od 30,5 metara. U dvije kabine svake se godine preveze više od milijun Zagrepčana i turista. Posljednja sveobuhvatna obnova trajala je više od godine dana, do 19. svibnja, kad je ponovo puštena u promet, da bi opet stala za vrijeme nedavnog štrajka u ZET-u. 

 

No vrijednost uspinjače daleko je veća od tehničkih i statističkih podataka. To je jedan od rijetkih zagrebačkih infrastrukturnih projekata koji neprekidno povezuje generacije još od 19. stoljeća. Kada je 1890. krenula na svoju prvu vožnju, predstavljala je simbol modernog Zagreba. Više od stoljeća kasnije ostala je jedan od njegovih najprepoznatljivijih znakova, najkraći i najbrži put između Donjega i Gornjega grada, ali i između zagrebačke gornjogradske prošlosti i užurbane poslovne donjogradske sadašnjosti.