Propast Astre Marijane Olujić - pokazni primjer hrvatske privatizacije

U srijedu ujutro 15. listopada 1997. pred tvornicom obuće Astra na zagrebačkom Žitnjaku okupilo se dvjestotinjak radnika. Formalni povod bile su dvije neisplaćene plaće i isključena struja u tvornici. No ubrzo se pokazalo da se iza radničkog nezadovoljstva krije mnogo veća priča, jedna od najslikovitijih poslovnih drama hrvatskih devedesetih.

Astra nije bila bilo kakva tvrtka. Njezini korijeni sežu u nekadašnjeg obućarskog giganta i jedno od najprepoznatljivijih imena hrvatske industrije. U Astri je 1978. oko 3100 zaposlenih proizvodilo 2,3 milijun pari kožne obuće, od čega je gotovo polovica išla u izvoz jer se radilo za Adidas, Converse i druge poznate brendove. U 1984. tvrtka je imala lanac sa 134 prodavaonice diljem Jugoslavije.

Simbol novog poduzetničkog sloja

Tijekom privatizacije Astru je preuzela modna dizajnerica Marijana Olujić, i postala jedna od najpoznatijih domaćih poduzetnica tog vremena. Cipele su se prodavale s njezinim imenom, a mediji su je predstavljali kao simbol novog poduzetničkog sloja nastalog nakon sloma socijalističkog gospodarstva.

Kad su se radnici pobunili Astra je već mjesecima klizila prema ozbiljnoj krizi. Neisplaćene plaće bile su tek najuočljiviji simptom. Na dan prosvjeda zaposlenike su na poslu dočekali mrak i hladni radijatori. Isključena je električna energija, proizvodnja je stala, a radnici su ostali bez odgovora na pitanje kada će dobiti zarađeni novac.

Rat sa Zagrebačkom bankom

U središtu spora bila je Zagrebačka banka. Marijana Olujić tvrdila je da je riječ o pritisku vjerovnika i pokušaju destabilizacije tvrtke. U banci su uzvraćali da je problem mnogo jednostavniji: Astra nije podmirivala svoje obveze, među ostalim ni račun za električnu energiju, a ukupni dugovi mjerili su se desecima milijuna kuna. Tako je javnost dobila pravi pogled u otvoreni rat između vlasnice, vjerovnika i financijskih institucija.

Otkazi krenuli 1996. godine

No problemi nisu počeli 1997. Već godinu ranije uprava je najavljivala otpuštanja trgovaca zbog slabe prodaje. Sindikati su takve poteze nazivali nezakonitima i nemoralnima, dok je uprava tvrdila da dio trgovina jednostavno ne ostvaruje dovoljno prometa. Bila je to prva javna naznaka da se poslovni model na kojem je Astra rasla počinje raspadati.

Paralelno s financijskim problemima vodio se još jedan rat, možda i važniji od samog poslovanja. Astra i Marijana Olujić vodile su iscrpljujuću bitku sa Zagrebačkom bankom, investitorom budućeg Centra Kaptol oko atraktivnih nekretnina u Novoj Vesi.

Spor je imao i dulju povijest jer je Astra još 1992. odustala od prava na zgradu u Novoj Vesi, ali je nekoliko godina poslije ponovno sudskim putem pokušala dokazati vlasništvo. U sukob su bili uključeni sudovi, policija, zaštitari, odvjetnici...

Gradnja trgovačko-poslovnog kompleksa vrijednog oko 80 milijuna njemačkih maraka kasnila je mjesec i pol dana zbog sporova oko vlasništva nad zemljištem.

Ljeto 1997. označilo je prekretnicu. Astra je izgubila prvu važnu rundu tog spora, a gradnja Centra Kaptol napokon je počela. Tvrtka se istodobno selila iz dijela prostora u Novoj Vesi na Žitnjak. U tom trenutku postalo je jasno koliko su u priči o Astri nekretnine postale važne. Sudbina tvrtke sve se više vezivala uz zemljište u Novoj Vesi, a sve manje uz proizvodne hale i prodaju cipela.

Spas tražen od nove tvrtke i Glumina banke

Samo osam dana nakon radničkog prosvjeda stigla je vijest o spasiteljskom planu. Tvrtka Espada i Marijana Olujić objavile su sanacijski program kojim je trebalo biti spašeno svih 226 radnih mjesta, podmireni dugovi i isplaćene zaostale plaće. Plan je predstavljen kao početak oporavka.

No i tu se pojavljuje jedan od zanimljivijih detalja cijele priče. Espada, koja se odjednom pojavila kao glavni sanator Astre, osnovana je svega nekoliko mjeseci ranije, u proljeće 1997., i to na istoj adresi na kojoj je poslovala Astra u Novoj Vesi. Ta je okolnost dodatno pojačala sumnje i nagađanja o tome tko zapravo kontrolira sanaciju i može li taj proces uspjeti.

Odgovor je stigao vrlo brzo. Već početkom 1998. upravljačku kontrolu preuzimaju Glumina banka i Espada, a Marijana Olujić povlači se iz svakodnevnog vođenja poduzeća. U međuvremenu su krenule istrage financijske policije, kaznene prijave i novi sporovi s vjerovnicima. Pokušaj spašavanja pretvorio se u beznadnu borbu za preživljavanje. U međuvremenu su uz Astru propali i 'spasitelji' - Espada i Glumina banka. 

Dan kad je propast postala vidljiva

Zato se danas prosvjed radnika Astre 15. listopada 1997. može promatrati kao mnogo više od radničkog okupljanja zbog dvije neisplaćene plaće. Bio je to trenutak kada se javnost senzibilizirala s jednom od najpoznatijih tranzicijskih priča devedesetih.

U njoj su se spojile sve teme toga vremena: privatizacija, nekretninski poslovi, bankarski pritisci, sindikalni sukobi, kaznene prijave, pokušaji sanacije i naposljetku propast dijela domaće industrije u režiji nove poduzetničke elite i pod pritiskom uvozne konkurencije.

Nekadašnja tvrtka s više od tri tisuće zaposlenih, milijunima proizvedenih pari obuće i desecima trgovina diljem Jugoslavije nestala je iz gospodarske karte Hrvatske. Radnički prosvjed iz listopada 1997. ostao je zapamćen kao trenutak kada je taj pad postao vidljiv svima.